* Ovaj tekst je originalno objavljen na LAWLife portalu za pravo i privredu
Standardi dokazivanja i sudska praksa u Bosni i Hercegovini i Republici Srbiji
U privrednim sporovima zahtjevi za naknadu štete često obuhvataju ne samo stvarno umanjenje imovine, već i korist koju bi oštećeni, prema redovnom toku stvari i konkretnim okolnostima, ostvario da nije bilo štetnog događaja.
Riječ je o izgubljenoj dobiti (lucrum cessans), koja predstavlja poseban vid materijalne štete. Njena specifičnost ogleda se u tome što se ne utvršuje već nastalo umanjenje imovine, već korist koja se nije ostvarila. Zbog toga se posebno postavlja pitanje u kojoj mjeri buduća korist mora biti konkretizovana i dokazana.
Prema članu 189. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima Republike Srbije, pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima. Dakle, ne zahtijeva se apsolutna izvjesnost budućeg prihoda, ali očekivana korist mora biti dovoljno konkretna i objektivno utemeljena.
Kada izgubljena dobit prelazi granicu pretpostavke i postaje dokaziva šteta?
Odgovor na ovo pitanje u velikoj mjeri proizlazi iz sudske prakse. Za postojanje prava na naknadu izgubljene dobiti nije dovoljno dokazati da je određena korist bila moguća. Potrebno je dokazati osnov štete, uzročnu vezu između štetne radnje i neostvarene koristi, kao i osnovanost očekivanja da bi se korist zaista ostvarila.
Sudska praksa u Republici Srpskoj potvrđuje ovakav pristup. U odluci Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 57 0 Ps 107813 16 Rev od 1. marta 2017. godine, razmatran je zahtjev za naknadu izgubljene dobiti u iznosu od 101.507,53 KM nakon postupka javne nabavke. Iako je ekonomsko vještačenje obračunalo vrijednost poslova koji nisu zaključeni, sud je ocijenio da takav obračun sam po sebi nije dovoljan. Posebno je bilo značajno što je tužitelj u ponovljenom postupku javne nabavke dobio, izvršio i naplatio predmetne poslove. Time nije dokazana šteta u traženom obliku, niti odgovarajuća uzročna veza. Odluka jasno pokazuje da vještačenje može pomoći pri utvrđivanju visine štete, ali ne može samo po sebi dokazati njen osnov.
I sudska praksa Federacije Bosne i Hercegovine, takođe, potvrđuje potrebu za objektivnim utemeljenjem očekivane koristi. U odluci Vrhovnog suda Federacije BiH, broj 65 0 P 493303 24 Rev od 22. aprila 2024. godine, razmatran je zahtjev za naknadu izmakle koristi zbog nemogućnosti realizacije kredita i izgradnje poslovnog objekta koji je trebalo dati u zakup. Sud je naglasio da sama mogućnost ostvarivanja dobiti nije dovoljna, već da mora postojati objektivna vjerovatnoća njenog ostvarivanja. U konkretnom slučaju nije bila dovoljno dokazana vjerovatnoća da bi poslovni objekt zaista bio izgrađen, stavljen u funkciju i potom dat u zakup, zbog čega zahtjev nije prihvaćen.
Slični standardi proizlaze i iz sudske prakse Republike Srbije. U odluci Rev1 20/2016 od 29. avgusta 2017. godine, Vrhovni kasacioni sud Srbije ocijenio je da se mogućnost ostvarivanja izgubljene dobiti ne može vezati iskjučivo za registrovanu djelatnost tužitelja, već se moraju ispitati konkretne okolnosti i mogućnost ostvarivanja koristi od određene nepokretnosti. Nižestepene odluke su zbog toga ukinute i predmet vraćen na ponovno odlučivanje radi utvrđivanja osnova i visine eventualne štete. Sa druge strane, u odluci Prev 10/2020 od 15. oktobra 2020. godine, isti sud nije prihvatio projekciju dobiti zasnovanu na pretpostavci da bi mašina radila punim kapacitetom i da bi cjelokupna proizvodnja bila plasirana na tržištu. Time je naglašeno da subjektivna očekivanja i optimističke poslovne projekcije ne mogu zamijeniti objektivne pokazatelje. U odluci Rev 1023/2016 od 12. aprila 2018. godine, koja se odnosila na nemogućnost korištenja teretnog vozila, sud je, takođe, ukazao da nije dovoljno dokazati samo mogućnost ostvarivanja koristi, već konkretno utvrditi koji se dobitak mogao osnovano očekivati i da je njegovo ostvarenje spriječeno radnjom ili propuštanjem tuženog.
Upravo zato u privrednim sporovima posebnu dokaznu vrijednost mogu imati postojeću ugovori, konkretne poslovne ponude, prethodni rezultati poslovanja, dokumentacija o realizovanim poslovima, tržišni podaci i drugi objektivni pokazatelji. Nasuprot tome, same interne kalkulacije, poslovni planovi, pretpostavke o maksimalnom kapacitetu ili očekivanja o budućem tržišnom uspjehu, bez dodatne potvrde u konkretnim dokazima, teško mogu biti dovoljni.
U evropskom pravnom prostoru, pitanje naknade buduće štete i izgubljene dobiti, takođe, se vezuje za zahtjev konkretizacije i dovoljno pouzdane osnove za zaključak o očekivanoj koristi, pri čemu se nastoji uspostaviti ravnoteža između potpune naknade štete i sprječavanja naknade hipotetičkih gubitaka.
Zaključak
Sudska praksa u Republici Srpskoj, Federaciji BiH i Republici Srbiji pokazuje da se naknada izgubljene dobiti mora zasnivati na konkretnim i objektivno povjerljivim okolnostima: postojanju štete, uzročnoj vezi između štetne radnje i neostvarene koristi i pouzdanom utvrđenju njenog iznosa. Vještačenje može biti značajno sredstvo za utvrđivanje visine štete, ali ne može nadomjestiti nedostatak dokaza o njenom osnovu. Istovremeno, činjenica da se izgubljena dobit odnosi na buduću korist sama po sebi nije razlog za odbijanje zahtjeva. Odlučujuće je da li je očekivana korist bila dovoljno konkretna i objektivno utemeljena da se može zaključiti kako bi se, bez štetnog događaja, razumno očekivano ostvarila.
U tome se i ogleda osnovni izazov odlučivanja o izgubljenoj dobiti: zaštiti oštećenog od stvarno nastale imovinske štete, ali istovremeno spriječiti dosuđivanje koristi koje su ostale samo na nivou pretpostavke.
Ovaj tekst ne predstavlja pravni savet, već stav autora, ne uvek i uređivačku politiku portala.
Autor: Snježana Cerovina, master prava
Viber kanal LAWLife portal za pravo i privredu.
Pridružite se za najnovije pravne i poslovne informacije.
