Počinje škola: Prvi septembar vraća decu u klupe, a roditelje u novu školsku rutinu

Prvi septembar donosi novu školsku rutinu za decu i roditelje

 

Ovaj tekst je originalno objavljen na LAWLife portalu za pravo i privredu

 

Prvog septembra deca kreću u školu.

 

A roditelji? 

I roditelji kreću.

Samo što njih niko nije upisao, nisu dobili đačku knjižicu i niko im nije rekao kada su mali i veliki odmor.

 

Posle dva meseca raspusta, deca se vraćaju knjigama, sveskama, lektiri, domaćim zadacima i pitanjima na koja će morati da znaju odgovore.

 

Roditelji se vraćaju budilniku.

 

I alarmu.

 

I onom jutarnjem: „Ustaj dete, zakasnićemo!“

 

Raspust je prošao kao svaki lep raspust. Prebrzo. Možda i brže nego što to deca misle. Tek što smo naučili da se ne gleda na sat, da se doručkuje kad se ogladni i da je sasvim pristojno ostati budan malo duže, škola ponovo uvodi red.

 

Leto i raspust su imali svoja pravila.

 

Može kasnije da se ustane. 

Može još jedan sladoled. I još jedan.

Može još malo napolju. I još malo duže.

Može i bez domaćeg. Može i bez lektire.

 

Škola, nažalost, nije naročito zainteresovana za ova letnja pravila.

 

Od prvog septembra opet se zna: gde je sveska, gde je pernica, ko je spakovao ranac i ko je jutros zaboravio ono što mu je sinoć bilo najvažnije na svetu.

 

A onda dolazi ono najlepše ili bar ono što mislimo da je najlepše.

 

Prvi susret sa školom.

 

Za prvake je sve novo. Hodnici su veliki, učionica je važna, učiteljica je najvažnija, a ranac izgleda kao da je spakovan za put oko sveta.

 

Za njih škola nije još jedna obaveza.

 

To je početak.

 

Prvi drugari. Prva klupa. Prva slova. Prve petice. Prve greške. Prvi veliki odmor koji se čeka kao da traje ceo dan.

 

Želimo im da školu zavole pre nego što shvate koliko ima domaćih zadataka.

 

Petacima želimo hrabrost.

 

Oni već znaju kako škola funkcioniše, ali sada treba da nauče kako funkcioniše kada više nema jedne učiteljice koja zna gde su svi i šta kome treba.

 

Odjednom: nastavnici, novi predmeti, nove učionice i više razloga da se kaže: „Nisam znao da je za sutra.“

 

Srednjoškolcima želimo malo više samostalnosti, malo manje nervoze i mnogo dobrih odluka, jer srednja škola nije samo još nekoliko godina do mature.

 

To su godine kada svi polako počinjemo da biramo kojim ćemo putem da idemo. U isto vreme, to je vreme i kada roditelji počinju da shvataju da više ne mogu baš sve da izaberu umesto svoje dece.

 

A roditeljima?

Njima želimo strpljenje. 

Mnogo strpljenja.

 

Da ne pitaju odmah po povratku iz škole: „Šta si dobio?“, nego ponekad i: „Kako si?“

Da ne gledaju samo ocene, već i dete iza njih.

Da ne mere uspeh samo peticama.

Da ne porede svoje dete sa tuđom decom, jer neće sva deca biti odlikaši.

 

Neće svi voleti matematiku.

Neće svi biti dobri u istim stvarima.

Neko će jednog dana biti pekar, lekar, apotekar, a neko učitelj, preduzetnik ili veliki privrednik, a neko umetnik i sportista.

Neko će napraviti velike stvari. Neko će napraviti male stvari, a misliti da su velike i obrnuto.

Sa druge strane, neko će jednostavno biti dobar čovek. To „jednostavno“ možda je i najvažnije.

 

Zato je prvi septembar dobar dan da deci poželimo znanje, ali i radoznalost.

Uspeh, ali i pravo na grešku.

Dobre ocene, ali i dobre prijatelje.

 

Samopouzdanje, ali i dovoljno hrabrosti da pitaju kada nešto ne znaju, jer škola nije samo mesto gde se uči matematika, gramatika i istorija.

 

Škola je i mesto gde dete polako shvata da ne zna sve. I da je to sasvim u redu.

 

Tamo će naučiti da digne ruku kada nešto ne razume, da pogreši pred drugima i pokuša ponovo, da sačeka svoj red, podeli užinu, pomogne drugu, odbrani slabijeg i da ponekad prećuti nešto što bi moglo da zaboli.

 

Neke od najvažnijih lekcija neće biti zapisane u sveskama.

Neće biti ni za ocenu.

A upravo njih ćemo najduže pamtiti.

 

Zato učiteljima, nastavnicima i profesorima želimo snage za još jednu generaciju.

 

Da budu strogi kada treba, blagi kada mogu i da nikada ne zaborave da se iza svakog nestašluka nalazi jedno dete koje tek uči kako se odrasta.

 

I tako, eto nama septembra.

 

Raspust je završen. 

Peškiri su vraćeni iz kupatila i sa bazena, lopte iz dvorišta, a školske torbe iz nekog ćoška u koji su sklonjene još u junu.

Svaki grad i svako mesto će ponovo biti puni dece.

Ujutru će se čuti žurba, na ulicama će biti više rančeva nego kofera, a roditelji će ponovo znati tačno koliko je 7.45 blizu 8.00.

 

Ali možda bi ovog septembra trebalo da naučimo i mi nešto.

Da ne žurimo toliko.

Da ne pitamo uvek koliko je dete dobilo, već kako se oseća.

Da ne tražimo od njega da bude najbolje, nego da bude dobro.

Da mu dozvolimo da pogreši.

Da ga naučimo da nije sramota ne znati.

 

I da uspeh nije samo kada si prvi.

Nekad je uspeh kada si juče znao manje nego danas.

Nekad je uspeh kada si pomogao drugu.

Nekad kada si ustao posle poraza.

 

A nekad je najveći uspeh kada ostaneš dobar čovek i onda kada bi bilo lakše da ne budeš, jer deca rastu dok mi gledamo njihove ocene.

Rastu dok im kupujemo sveske.

Rastu dok ih požurujemo u školu.

Rastu dok govorimo: „Ima vremena.“

A vremena, zapravo, ima sve manje.

 

Jednog dana neće biti rančeva pored vrata.

Neće biti patika razbacanih po hodniku.

Neće biti pitanja: „Gde mi je pernica?“

Biće tišina.

 

Zato danas, prvog septembra, nemojmo žuriti da ih naučimo svemu.

 

Hajde prvo da ih naučimo da vole da uče.

 

Da vole ljude.

Da budu radoznali.

Da budu svoji.

Da znaju da je znanje važno, ali da bez dobrote nije dovoljno.

Da nije strašno pogrešiti.

Da nije sramota tražiti pomoć.

 

I da, bez obzira na ocene, uspehe, padove i sve ono što ih čeka, uvek znaju da imaju gde da se vrate, jer možda je to najvažnija lekcija koju čovek može da nauči.

 

Da ima svoj dom.

I nekoga ko ga čeka.

Srećan prvi septembar, deco.

 

Prvacima, da im školsko zvono bude početak jedne lepe priče.

Petacima, da hrabro zakorače u novo poglavlje.

Srednjoškolcima, da biraju mudro, ali da ne zaborave da uživaju u godinama koje se ne vraćaju.

Nastavnicima i učiteljima, da imaju snage, strpljenja i razloga da budu ponosni.

A roditeljima, da imaju dovoljno vremena da gledaju kako im deca rastu.

 

I da se, kada jednog dana poslednji put zatvore školska vrata za njima, sete da nije bilo najvažnije koliko su petica imali.

 

Važnije je koliko su naučili.

Koliko su voleli.

Koliko su puta pokušali ponovo.

Koliko su puta nekome pružili ruku.

I kakvi su ljudi postali.

 

Zato srećan prvi septembar svima.

Deci, roditeljima, učiteljima, nastavnicima i profesorima.

Ponovo smo svi đaci.

Samo su lekcije sada malo ozbiljnije.

A neke od njih, one najvažnije, učimo celog života.